A Magic trick on me !

Darovati ili primiti dar?Sta nas vise obogacuje,a sta osiromasuje?Covjek koliko god da daje,ne moze osiromasiti,a koliko god da prima,uvijek vise trazi.Glad i teznja za vecim i boljim,covjeku je urodjena.Primiti dar,toplu rijec ili znanje,jednostavnije je nego to isto dati.Nas um uvijek tezi za visim i boljim,da li znanjem ili sposobnoscu da to isto znanje usvojimo,sasvim je svejedno.Jedno je sigurno,svakom rjecju nas um usvaja nova znanja,ili sposobnost da prepozna losu rijec ili misao,i da je kao takvu odbaci.U svakom casu naseg postojanja snaga uma preovladava nad snagom vremena.Znanje je vjecno-vrijeme i covjek prodju i nestanu. Ali,da covjek nije primio znanje od drugog covjeka,da drugi um ovom trecem nije darovao to isto znanje,da li bi ono postojalo.Sigurna je cinjenica da nas um i nasa svijest u mnogome zavisi upravo od te druge strane,od koje usvaj ono sto je njoj prihvatljivo. Ali ipak,znati kako pruziti ono sto drugi od nas zele nije potreba kao glad za znanjem,vec vrlina koja se krije iza plasta naseg gladnog i zeljnog uma.I zato kao takva nase srce zasigurno obogacuje,ako ne znanjem,onda istom slascu i toplinom koju osjeti i nas um u trenutku spoznaje. Covjek covjeku,mnogo toga moze pruziti.U trenutku beznacajno,ni vrijedno pomena,a drugom trenutku veliko i vrijedno kao sva blaga ovog svijeta.Topla rijec,iskrena i jednostavna,u «dobrim» vremenima zvuci sladunjavo i bezvrijedno,a u «losim» vremenima je neprocjenjiva.Pogled,osmijeh,zagrljaj,sve sto covjek moze pruziti,a nikad izgubiti. Covjekovo srce,davanjem ipak ne moze osiromasiti,nedostatak nadomjesta toplinom i zadovoljstvom da je drugome postao blizak,ili ponekad cak i voljen.Jer srce je cudna «stvar»,nikad s umom ne izgubi bitku.Uvijek ga savlada.I njega i zelju za beskrajnim zadovoljavanjem svoje gladi. Um i srce,ponekad u skladu,cesto u sukobu.Sklad suprotnosti,balans kontrasta koji cine nas onim sto jesmo-ljudima. Jedno sebicno «grabi» za sebe,drugo nesebicno pruza drugima,ali opet-nikada ne gubi.Naprotiv,mnogo vise dobija. Bez obzira na sukobe-jedno bez drugog ne mogu.

Ono najbolje i najljepse uvijek lezi ispod povrsine. Da ga samo i dotaknes potrebno je snage , strpljenja i dosta razumijevanja za druge. Neki to ipak nemaju , a ocekuju da imaju i najbolje i najljepse ! Kao ljudska bica svi smo nesavrseni i uvijek smo sebi bolji od drugih , uvijek "drugi imaju mane koje mi nemamo " . Svaku ucinjenu gresku ponizan,ali i ponosan , realan covjek ce priznat i trazit oprost , ali oprost nije samo reci "oprastam ti " - oprost je nesto veoma dublje i znacajnije . I to boli , boli ucinjena greska i boli sama ta recenica " oprastam ti " koja nema znacenje . Cak i priznata greska vraca se trostruko ! Povrsina izgleda lijepo, nosi maske kao mnogi od nas - i to zavarava . Vuce te k sebi i ne dopusta da kopas dublje , da trazis prave vrijednosti . Pravi prijatelj je onaj kome dajes svoju tugu , a on ti uzvraca osmijehom - najljepsim osmijehom . Prijateljstvo mozes pruziti svima , dok ljubav onima koji to zasluzuju - ljubav voljenima ! Ljubav , osmijeh , sreca , tuga , suze - sve su to rijeci koje osociraju na samo jednu , ali to nije uvijek tako ! Zao mi je zbog izgovorenih rijeci , ali i one su meni vracene cak i pored izvinjenja , koja neki ljudi ne zasluzuju . Cak i sada , kada mi je krenulo niz brdo , stojim hladnokrvo prisjecajuci se stvari koje sam precatula i zaobisla , a mozda nisam trebala . Cak i sada , postoje ljudi pored kojih se osjecam normalno , s glavom na mjestu . I hvala im ! And , in the end : Smisao zivota - jos uvijek nepoznat !

Zivot je ponekad cudan i nepredvidiv,na trenutak divlje i zastrasujuce cudi,a u drugom trenutku,miran i blag.Zato je zivot najblizi moru.Sirokoj modroj,divljoj,zastrasujucoj,a u isti mah prelijepoj pucini.Koja se uzburkava,stisava i umiruje pod kandzama divljeg vjetra sudbine.Gledajuci svoje stope,najlaksi je put da izgubis korak.Da se potpletes na svoju vlasititu nogu.Ne,ovaj put sudbina te nije potplela,vec tvoja oholost da gledas tlo koje gazis na stazi zivota.Svaka kap tog mora sazdana je od jednog dana tvog zivljenja,od svake suze koje si pustio,isto tako gorke i slane kao sto je i more.Svaki udisaj i izdisaj,svaki pokret i misao.Sve je to skriveno u dubini tog mora,ili pluta na povrsini.Sudbina je zaista opasan igrac,koja igra s tobom na tvom putu kroz vrijeme,ovu igru zvanu zivot.Igru u kojoj se ne vrijedi ponasati kao onaj koji je posten,jer sudbina cesto zna zadati bolan udarac,kad najmanje ocekujemo.Stoga,zasto gledati u more,zasto zuriti u vodu?Kad svakim pogledom izazivas jaceg protivnika,gledajuci na povrsini mora.Na igralistu sudbine,koja siba po povrsini i gradi talase,i uzburkava tvoj zivot.Zasto slutis,trazis i prizeljkujes napad koji ce ti bez milosti pruziti?Zar je covjek tako naivno bice da svemu onome cemu ne bi trebao,ni u snu pruziti najmanju trunku paznje?A svakog dana pokusava pokazati zube sudbini,na totalno nepotreban nacin,izazivajuci je na stalne dvoboje koje gubi.Svaka bitka isto zavrsava,svaki napad s jacim udarcem.Sve zbog tog ponosa da se covjek odupre sudbini gledajuci je u oci.No,nije sudbina jedina,koja zna da uzburka zivot.Povrsinu naseg mora uzburkaju i stalni problemi,koji poput malih oblutaka bivaju svaki dan ubacivani u nase more.Ti konecentricni krugovi realnosti,prodiru do naseg zivota,i u njemu stvaraju zbrku,koju mi ne mozemo da shvatimo.I zar bi trebali da shvatimo?Nista onda na ovom svijetu ne bi imalo draz,sve bi se izgubilo u toj spoznaji.Zivot je more koje ne mozes preci zureci u vodu,ali nije beskrajna pucina koji covjek nikad nece preci.Kad tad u sutonu ce se i nase srce ugasiti,u trenutku,kad nad nasim morem bude posljednji ples sjena,posljednje ispracanje sunca koje daje zivot.Posljednji otkucaj,i mrak i sumorna smrt je dosla na vrata.More vise nije uzburkano.Sve je stalo i prestalo.More je presusilo.

I tek sad me ceka ono nesto , od cega sam strahovala , budila se nocima i buncala u snu , ono nesto sto sam cekala vjekovima … Ono nesto , sto mi daje snagu istovremeno me iscprljujuci svojim nitima ljubavi , svojom rukom njeznom poput svile . A , koja ironija ! Zasto li se cudim ? Ona me prati od prve progoverene rijeci , zivi u meni i cini svaki moj korak drugacijim . Pomislih , dobila sam sve o cemu sam sanjala … Ali , ne ! Jos je tako daleko – nazalost . Uzasavam se te daljine , pune neke ironicne ljubavi . Svakim predjenim korakom , razdaljina je ista – to nije ironija , to je sarkazam ! Cak je i taj sarkazam ironican . Budi me svojim polu-pijanim osmijehom , zove na jutarnju kafu koju ne volim i potice na novi , tromi pokret . Ali svaki taj pokret napravim jer znam ishod tog skupa pokreta , njihov intenzitet – onaj sretan novi put . Da li sreca uopste postoji ? Da li tuga upste postoji ? Kako nazivamo ovaj splet dogadjaja i osjecaja ? Potreban mi je ironican neko , da na kraju mojih recenica ne stoji upitnik .
-Uzivam gledati ih ! Te male crne tacke , nevazne cak . A znate li sta one predstavljaju ? Zadrzacu to za sebe . Ipak , pronasla sam veliku bijelu tacku koja se sve vise udaljava od mene , a znaci mi mnogo ! Tacko , zamolicu te da ostanes - potrebna si mi ? A sad , idem u susret onome sto me ceka !

Vrlo cesto pomislimo na nesto sto ne zelimo osloboditi , pa to i presutimo . Zarobimo tu misao i ona ostane samo nasa , ne poleti ali ipak iscezne . Nekad zarobljena misao povrijedi njenog gospodara i on odluci da je oslobodi , ali ta slobodna misao svojim krilima moze povrijediti i onog drugog . Stoga , pametan mislilac cuva tu bol u sebi . Zatocena misao , bila ona bolna ili ne , na sebi svojstven nacin pomaze svom gospodaru . Pitam se , kada bi svaka ptica rasirila svoja krila , kada bi svaka misao bila uokvirena rijecima ? Vjerovatno bi vecina svijeta bila drugacija . Da li bi svijet bio ljepse mjesto ? Ipak ne , toliko rijeci bi brze pokretalo svijet . Harmonija slobodnih i zatocenih misli ipak postoji . Zanimljivo je kako svaka ptica koja rasiri svoje rijeci , a ne poleti , na kraju iscezne . Ta ptica postane davna proslost koja se vjerovatno vise nikada nece vratiti u taj kavez . Da li ce pronaci utociste u tudjem kavezu ? Svaki kavez se razlikuje , pa tako i njegova ptica . Ali su rijeci suvise slicne , a ipak svaka od tih rijeci predstavlja neku drugu misao . Pomjeramo li granice kaveza , ptica mozda uspije kratko poletjeti , ali je njena sudbina ista , zatocena je i nestaje . Svaku novu sekundu , neka nova misao postaje zarobljenik mog uma . Nekad se zapitam kako se osjecaju kao takve , pa se odvazim i dam im kljuv slobode . Misao samim svojim postanjem obogacuje moj zivot ali svojom slobodom cini ljude sretnima , nesretnima ili razocaranima . Pa tako i ptica svojom slobodom i svojom pjesmom oplemenjuje duh covjeka ili ga sjeca na nesto sto ne zeli . Da li zarobiti misao i pustiti je da ode u zaborav , ili je osloboditi , uveliko zavisi od trenutka i osobe . Sacuvati ruznu i tuznu misao za sebe drugima poklanjamo osmijeh . Izbrisati granice lijepoj misli i usreciti je slobodom drugima poklanjamo srecu . Znacaj misli je u balansu njihovog karaktera , stoga cu rado za sebe sacuvati ono sto se treba zaboraviti , a osloboditi onu koja iscekuje slobodu !